Evo priče inspirirane naslovom:
---
**Bila je to nesretna ljubav Ivice i Marijane**
Ivica i Marijana odrasli su u istom malom selu, gdje su svi znali sve jedni o drugima. Od malih nogu bili su nerazdvojni – zajedno su se igrali, učili, skrivali od kiše pod starim hrastom na brdu iznad sela. Svi su govorili da su stvoreni jedno za drugo.
No, sudbina je imala druge planove.
Kad su odrasli, Marijana je sanjala o velikom gradu, svjetlima i mogućnostima koje su bile daleko izvan granica njihovog sela. Ivica, vezan za zemlju svojih predaka, nije mogao ni zamisliti da ode. Njegova ljubav prema Marijani bila je golema, ali nije bila dovoljna da je zadrži.
Jednog jesenskog jutra, Marijana je otišla. Stajala je na peronu i posljednji put pogledala Ivičine oči, pune tuge i neizgovorenih riječi. „Vratiću se“, šapnula je. On joj je samo kimnuo, znajući da je to možda samo laž koju oboje trebaju da bi lakše podnijeli rastanak.
Prošle su godine. Ivica je pisao, ali odgovora nije bilo. Marijana je u gradu upoznala druge ljude, druge priče. Ponekad bi je, u tišini noći, obuzela misao o njemu, o onom hrastu na brdu. No, život je tekao dalje.
Jednog dana vratila se u selo, ali Ivica više nije bio isti. Pogled mu je bio hladniji, osmijeh rjeđi. Stajali su jedno pred drugim, a među njima je zjapila praznina godina i neizgovorenih riječi.
„Kasno je, Marijana“, rekao je tiho.
Shvatila je da je izgubila jedinu pravu ljubav koju je imala. Bila je to njihova nesretna ljubav – ona koja je mogla biti, ali nikada nije postala ono što su oboje željeli.
I tako su nastavili živjeti – blizu, a ipak zauvijek daleko jedno od drugog.
Primjedbe
Objavi komentar