Evo tužne priče o kratkoj, ali snažnoj ljubavi Ivanke i Marijana:
---
Ivanka i Marijan sreli su se jednog prohladnog jesenjeg dana na obali rijeke, sasvim slučajno, dok su oboje promatrali zalazak sunca. Njihovi su se pogledi sreli, a u tom trenutku vrijeme je stalo. Bilo je nešto sudbinsko u načinu na koji su se upoznali, kao da su oboje čekali upravo taj trenutak.
Njihova ljubav planula je brzo, poput plamena svijeće na vjetru. Dani su im prolazili u dugim šetnjama, smijehu i beskrajnim razgovorima o snovima koje su imali za budućnost. Marijan je Ivanku gledao kao nešto najdragocjenije na svijetu, a ona je u njegovim očima vidjela sigurnost i toplinu kakvu nikada prije nije osjetila.
Međutim, njihova sreća nije dugo trajala. Jednog dana, Marijan je počeo osjećati neobjašnjivu slabost i umor. Isprva su mislili da je to samo prolazna prehlada, ali liječnički nalazi donijeli su strašnu istinu – Marijan je bolovao od neizlječive bolesti. Vijest ih je oboje slomila, ali odlučili su boriti se zajedno, svaki preostali trenutak ispuniti ljubavlju i nježnošću.
Ivanka nije napuštala Marijanovu stranu ni na trenutak. Čitala mu je njegove omiljene knjige, donosila mu cvijeće i šaptala koliko ga voli. Iako je Marijan znao da mu vrijeme istječe, zahvaljivao je sudbini što mu je podarila Ivanku, makar na kratko.
Njegov odlazak bio je tih i blag, baš kao i njegova ljubav. Ivanka je ostala sama, s boli u srcu, ali i sjećanjem na ljubav koja je, premda kratka, bila veća od vremena.
I danas, kad vjetar zapuše kroz krošnje drveća pored rijeke gdje su se prvi put sreli, Ivanka osjeti njegovu prisutnost, kao da joj šapuće da ljubav nikada ne nestaje – ona samo mijenja oblik i nastavlja živjeti u srcima onih koji su je istinski osjetili.
Primjedbe
Objavi komentar