Evo predivne ljubavne priče o Ivani i Ninoslavu:
---
**Ivana i Ninoslav – Priča o sudbinskoj ljubavi**
U malom primorskom gradiću, skrivenom među borovima i mirisom soli, živjela je Ivana – djevojka toplog osmjeha i srca punog snova. Radila je u staroj knjižari svog djeda, među knjigama koje su šaputale o ljubavima prošlih stoljeća. Vjerovala je u sudbinske susrete, ali nikada nije pomislila da će jedan takav zauvijek promijeniti njen život.
Jednog kišnog popodneva, dok su kapi blago bubnjale po krovu knjižare, ušao je Ninoslav – visok, tamnokos, sa očima koje su skrivale priče. Bio je putnik, arhitekt koji je volio crtati stare fasade i oživljavati izgubljene svjetove. Trebala mu je knjiga o povijesti primorskih gradova, ali je pronašao nešto mnogo vrijednije – Ivanu.
Njihov prvi razgovor trajao je satima. Pričali su o umjetnosti, glazbi, putovanjima i onim nevidljivim nitima koje spajaju duše prije nego što se ruke dotaknu. Kad je pala noć, Ninoslav je znao – nije to bio običan susret.
Proljeće je donijelo miris jasmina i šapata vjetra, a s njim i ljubav između Ivane i Ninoslava. Šetali su kamenim ulicama, sjedili na obali i pisali jedno drugome pisma, iako su bili samo korak udaljeni. Voljeli su starinske stvari – poljupce pod svjetlom fenjera i šapat nježnih riječi koje su ostajale u zraku kao pjesma.
Ali sudbina ih je stavila na iskušenje. Ninoslav je dobio ponudu za posao u Italiji, šansu koja se ne propušta. Ivana je znala da mu ne smije stati na put, ali srce joj se slamalo pri pomisli na razdvojenost.
"Znaš li šta je prava ljubav?" – šapnuo joj je jedne večeri dok su sjedili na molu.
"To je kada si spreman da pustiš osobu koju voliš, čak i ako te boli..."
Ivana ga je gledala kroz suze, ali je klimnula glavom. Otišao je. I svaki dan joj je slao pisma, crtane razglednice sa njegovim skicama, redove puni ljubavi i čežnje.
Mjeseci su prolazili, ali njihova ljubav nije blijedila. I jednog dana, dok je Ivana slagala knjige na polici, začula je poznati glas iza sebe.
"Jesam li ti rekao da ću se vratiti?"
Ninoslav je stajao pred njom, sa osmjehom i pogledom koji su govorili više od riječi. Odbio je posao u inostranstvu, jer je shvatio da nijedno mjesto na svijetu nije vrijedno ako u njemu nije Ivana.
I te večeri, pod svjetlom fenjera, obećali su jedno drugome da više nikada neće pustiti ono što im je sudbina poklonila – pravu ljubav.
Primjedbe
Objavi komentar