Priča o Tihomiru i Aniti započela je jednog prohladnog jesenjeg dana u malom primorskom gradiću. On, tihi i povučeni umjetnik, slikar koji je svoju inspiraciju nalazio u bojama zalaska sunca i beskrajnom plavetnilu mora. Ona, vedra i energična mlada žena, učiteljica koja je u očima svojih učenika tražila svjetlost i nadu.
Njihovi se putevi ukrstiše slučajno, u jednoj staroj knjižari gde su oboje posegnuli za istom, požutjelom knjigom poezije. Njihovi se pogledi sretoše, a osmjeh koji su jedno drugome uputili bio je poput tihog obećanja – obećanja da će od tog trenutka njihovi životi zauvijek biti isprepleteni.
Tihomir je Anitu osvajao svojim tišinama, načinom na koji je promatrao svijet i pronalazio ljepotu u sitnicama. Njegove slike pričale su priče koje riječi nisu mogle dočarati. Anita je njega osvajala svojom radošću, nesputanim smijehom i sposobnošću da u svemu pronađe razlog za sreću.
Njihova ljubav rasla je polako, ali snažno, poput vinove loze koja se neumorno penje ka suncu. U dugim večerima provedenim na obali, dok su talasi šaptali svoje tajne, oni su pričali o snovima, željama i svijetu koji bi zajedno željeli stvoriti.
Godine su prolazile, ali ništa nije moglo narušiti njihovu povezanost. Ni bure koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale, ni izazovi koje im je život donosio. Njihova je ljubav bila poput svjetionika na uzburkanom moru – snažna, nepokolebljiva i vječna.
A kada su ostarili, ruku pod ruku šetajući istim onim ulicama gdje su se nekada prvi put sreli, znali su da su pronašli ono što su mnogi samo sanjali – ljubav koja ne blijedi, ljubav koja traje zauvijek.
Primjedbe
Objavi komentar