**Tužna priča o Vesni i Andriji**
Vesna i Andrija bili su dvoje mladih zaljubljenih ljudi iz malog sela na obroncima planine. Njihova ljubav bila je iskrena i čista, poput jutarnje rose na cvjetnim livadama. Iako su poticali iz različitih obitelji – Vesna iz skromne kuće punoj topline, a Andrija iz imućne, ali hladne i stroge obitelji – njihova srca našla su put jedno ka drugome.
Njihova veza bila je poput bajke. Šetali su kroz šume, pričali o svojim snovima i pravili planove za budućnost. Andrija je želio da jednog dana sagradi kuću na brežuljku gdje bi živjeli daleko od svih problema. Vesna je maštala o vrtu punom cvijeća i djece koja trče oko njih.
Ali svaka bajka ima i svoje zle likove. U njihovom slučaju, to su bili ljudi puni zavisti i predrasuda. Andrijini roditelji nikada nisu odobravali Vesnu. Smatrali su je "nedostojnom" njihovog sina jer nije dolazila iz imućne obitelji. Njihove riječi bile su hladne, a njihovi pogledi puni prijezira.
Sa druge strane, u selu su se širile glasine koje su pokrenuli ljubomorni ljudi. Govorili su da Vesna nije iskrena i da Andriju voli samo zbog njegovog bogatstva. Ove laži postepeno su doprle i do Andrijinog srca. U početku je odbijao da povjeruje, ali zlonamjerne priče i pritisak njegovih roditelja počeli su da ga razdiru.
Jedne večeri, dok su sjedili na klupi pored rijeke, Andrija je pogledao Vesnu i rekao:
"Možda su svi u pravu... Možda mi ovo ne možemo da izdržimo."
Vesnino srce se slomilo. Suze su joj navirale dok je pokušavala da objasni koliko ga voli i kako su glasine laži. Ali Andrija, izmučen sumnjama i nesigurnostima, odšetao je u noć, ostavljajući Vesnu samu.
Dani su postajali mjeseci, a njih dvoje se više nikada nisu sreli. Vesna je ostala u selu, povučena i tiha, dok je Andrija otišao u grad, pokušavajući da pobjegne od svega što ga je podsjećalo na nju. Njegov život bio je ispunjen materijalnim stvarima, ali je u duši ostao prazan. Vesna je, s druge strane, nastavila da živi sa tugom, ali je uvijek nosila ljubav prema njemu u svom srcu.
Prolazile su godine, a priče o njihovoj ljubavi postale su legenda u selu. Stariji su govorili mladima:
"Ne dozvolite da zli jezici unište ono što je najčistije – ljubav."
Jednog proljeća, Andrija se vratio u selo, stariji i umorniji, ali sa iskrom nade da bi mogao da pronađe Vesnu. Saznao je da ona više nije među živima. Vesna je umrla nekoliko godina ranije, prepuštajući se tihoj bolesti koju je nosila u svom srcu. Na njenom grobu stajao je jednostavan natpis:
*"Volim te, zauvijek."*
Andrija je pao na koljena, shvaćajući da je izgubio ono što je bilo najvrijednije u njegovom životu. Proveo je ostatak dana pored njenog groba, pričajući joj o svim svojim greškama i o tome kako je nikada nije prestao voljeti.
Tog dana, selo je vidjelo muškarca slomljenog od tuge, ali i dušu koja je pronašla mir u sjećanju na ljubav koja je bila previše čista za svijet pun loših ljudi.
Primjedbe
Objavi komentar