Naravno, evo jedne priče:
---
### **Zauvijek izgubljeni**
Na rubu malog, uspavanog sela, ispod starog hrasta koji je vijekovima svjedočio tajnama ljubavi i boli, živjeli su Ana i Luka. Njihova ljubav bila je čista poput izvorske vode, ali zabranjena poput ploda na najvišoj grani. Ana je bila kći bogatog trgovca, dok je Luka bio običan seoski mladić, sin kovača. Njihove duše pronašle su jedna drugu unatoč svim preprekama, ali svijet oko njih nije mogao podnijeti tu savršenu harmoniju.
Noći su bile njihovo utočište. Pod svjetlom mjesečine sastajali su se pored rijeke, gdje je Ana donijela cvijet kamilice, a Luka svirao staru gitaru. Obećali su jedno drugome da ih ništa neće razdvojiti, čak ni smrt.
Ali ljudi su govorili. Mrzili su ono što nisu razumjeli. Anin otac, hladan i ambiciozan čovjek, smatrao je Luku nedostojnim njegove kćeri. Seljani su šaptali da ljubav između njih ne može opstati jer su poticali iz "dva različita svijeta". Zle jezike hranila je zavist, a njihove oči tražile su način da unište ono što je lijepo.
Jedne hladne zimske noći, dok su Ana i Luka planirali svoj bijeg daleko od sela, do njih je stigla oluja. Seljani, predvođeni Aninim ocem, uhvatili su ih kod rijeke. Luka je bio izudaran, dok je Ana molila da ga poštede. "Ovo nije ljubav", govorio je njen otac, "ovo je sramota."
Na tom istom mjestu, pod svjetlom blijedog mjeseca, zlobni ljudi odlučili su prekinuti priču koju nisu mogli podnijeti. Ana i Luka bačeni su u rijeku koja je tada bila smrznuta. Njihove ruke bile su vezane zajedno, kao da čak ni u smrti ne mogu podnijeti rastanak.
Selo je zašutjelo nakon te noći. Nitko nije govorio o onome što se dogodilo, ali stari hrast pamtio je. Kažu da su rijeka i hrast dobili svoje prokletstvo. Ljubavnici su nestali, ali svake godine, na isti datum kada su ih zauvijek rastavili, rijeka šumi jače, kao da priča njihovu priču.
Jedne proljetne večeri, deset godina nakon tog strašnog čina, dvoje djece igralo se pored rijeke. Čuli su nježnu melodiju gitare i vidjeli dvoje zaljubljenih kako plešu na vodi, ruku pod ruku. Nitko im nije povjerovao, ali djeca su bila uvjerena da su vidjela duhove Ane i Luke, sretne i slobodne, daleko od zlobe ovoga svijeta.
I tako, ljubav koja je bila uništena ostala je zapisana u vjetru, vodi i šapatu starog hrasta, dok selo nikada nije dobilo mir.
Primjedbe
Objavi komentar