Naravno! Evo priče o zabranjenoj ljubavi Tonke i Slavka:
---
U malenom dalmatinskom selu podno planine, gdje se miris borova i soli stapao s pjesmom cvrčaka, živjeli su Tonka i Slavko. Njihova ljubav bila je poput tihog mora – duboka i iskrena, no ispod površine skrivala je buru.
Tonka je bila kći uglednog trgovca Ivana, čovjeka čija je riječ bila zakon u selu. Bila je poznata po svojoj ljepoti, kovrčavoj kosi boje žita i očima koje su sijale poput smaragda. Svi su u selu govorili kako je pred njom velika budućnost. Ivan je sanjao da će je udati za bogatog veleposjednika iz susjednog mjesta.
Slavko je bio sasvim druga priča. Sin siromašnog ribara, svakog je dana dizao mreže i borio se s nemirnim morem kako bi prehranio obitelj. Bio je povučen, ali iznimno odan i hrabar mladić. Njegove ruke bile su grube od rada, no njegov pogled bio je blag kad bi gledao Tonku.
Njihova ljubav započela je krišom. Sastajali su se ispod starog hrasta na rubu sela, gdje ih nitko nije mogao vidjeti. No, selo je bilo malo, a jezici brzi. Glasine su stigle do Tonkina oca.
Kad je Ivan saznao za njihovu vezu, bijes ga je obuzeo. "Nikad nećeš biti s njim!" vikao je. "Ti si predodređena za bolje od siromašnog ribara!" Tonka je pokušala objasniti ocu da bogatstvo nije ono što želi, ali Ivan je bio neumoljiv.
Zabranio joj je da izlazi iz kuće i dogovorio zaruke s Antom, sinom imućnog veleposjednika. Slavko je bio očajan, ali nije odustao. Jedne noći, dok je mjesečina obasjavala more, doplovio je ispod Tonkinog prozora s malim čamcem.
"Tonka," šaptao je, "bježimo! Nije važno gdje ćemo ići, samo dođi sa mnom."
Tonka je pogledala prema svjetlu u očevom prozoru i duboko uzdahnula. Znala je da će ga time potpuno razočarati, ali njezino srce pripadalo je Slavku. Tiho je spustila torbu kroz prozor i krenula prema njemu.
Zajedno su se uputili prema dalekim otocima, gdje su vjerovali da će moći započeti novi život, daleko od osuda i očekivanja.
No, njihovo bježanje nije prošlo nezapaženo. Ivan je poslao ljude da ih pronađu. Nekoliko dana kasnije, njih dvoje su pronađeni na malom otoku, zagrljeni i nepomični. Oluja ih je zatekla na moru, a njihov mali čamac nije izdržao silinu valova.
U selu su im podigli mali spomenik pod starim hrastom, mjestom gdje su se prvi put sreli. Danas se priča o Tonki i Slavku prenosi s koljena na koljeno, kao priča o ljubavi koja je bila jača od svih prepreka, ali koju ni sudbina nije mogla poštedjeti.
Kažu da se svake godine, u noći olujnog vjetra, na starom hrastu čuje šapat: "Tonka... Slavko..."
---
Što misliš o priči? 💔
Primjedbe
Objavi komentar