Evo kratke priče o ljubavi Marte i Denisa:
---
U malom gradu okruženom zelenim brežuljcima živjela je Marta, djevojka čiji je osmijeh mogao osvijetliti najtmurniji dan. Bila je poznata po svojoj ljubaznosti i umijeću pravljenja najljepših ručno izrađenih svilenih šalova. Denis je bio stolar, tih i vrijedan mladić koji je znao da od običnog komada drveta stvori pravo umjetničko djelo. Kada su se njihovi pogledi sreli na ljetnom vašaru, između njih je odmah planula ljubav.
Njihova priča bila je jednostavna, ali iskrena. Zajedno su provodili večeri pod zvijezdama, pričajući o budućnosti, maštajući o kući na brdu gdje bi živjeli i stvarali. Marta je sanjala o tome kako će njihova djeca trčati po livadi, dok je Denis obećavao da će napraviti kuću svojim rukama, svaku dasku, svaki kamen – samo za njih.
Ali, nisu svi bili sretni zbog njihove ljubavi. Bilo je onih kojima je tuđa sreća bila nepodnošljiva. Klara, Martina dalja rođaka, zavidjela joj je na Denisovoj pažnji i ljubavi. U isto vrijeme, Vjeko, vlasnik najveće radionice u selu, pravio je skrivene planove da Denisa privuče u svoj posao, a njihov brak bi ga ometao u tome.
Klara i Vjeko su se udružili. Počeli su širiti glasine – da Denis nije iskren, da Marta ima tajne koje skriva. Riječi su bile poput otrova; malo po malo, Marta i Denis su počeli sumnjati jedno u drugo. Jedne noći, nakon što je čula strašne optužbe o Denisovoj navodnoj prevari, Marta se povukla. Denis je, pogođen njenom tišinom i svojim neuspjehom da dokaže nevinost, odlučio da se udalji.
Njihova kuća na brdu nikada nije izgrađena. Marta se vratila pravljenju šalova, ali sada su boje bile tamnije, ozbiljnije. Denis je pravio namještaj za druge, ali nikada nije završio projekt započet za njihovu budućnost.
Godine su prošle, a Marta i Denis su nastavili živjeti sa svojim bolom, nesvjesni da su zlobni jezici uništili ono što su mogli zajedno imati.
Ali ljubav nije nestala. Jednog proljetnog dana, kada je Marta šetala pored starog hrasta, zatekla je na klupi komad drveta. Na njemu je bio urezan crtež kuće na brdu i ispod nje dvije ruke koje se drže. Marta je znala – ljubav možda nije imala sretan kraj, ali je bila prava i nikada neće nestati.
Primjedbe
Objavi komentar