Martin i Josipa upoznali su se u malom dalmatinskom selu, na obali gdje je more pričalo svoje priče. On je bio ribar, mlad i snažan, s rukama ispucalim od sunca i soli. Ona je bila učiteljica, tiha i blaga, s očima koje su nosile svjetlost cijelog svijeta. Ljubav između njih bila je poput povjetarca što dolazi s mora—prirodna, jednostavna i nenadmašna.
Njihove dane ispunjavale su šetnje uz more, smijeh i snovi o budućnosti. Govorili su o kući koju će graditi, o djeci koju će odgajati i o starosti koju će provesti ruku pod ruku. No, život ponekad piše priče koje nitko ne želi čitati.
Jednog dana, Josipa je počela osjećati neobične bolove. Na početku ih je ignorirala, govoreći Martinu da je samo umorna. No, bolovi su postajali sve jači. Nakon niza pretraga u obližnjoj bolnici, stigla je dijagnoza—teška i nemilosrdna bolest koja je polako, ali sigurno prijetila da prekine njihove snove.
Martin nije oklijevao ni trenutka. Prodao je svoju brodicu kako bi platio liječenje. Danima je bio uz Josipu, držeći je za ruku, bodreći je kad bi je obuzeo strah. Ona se borila iz sve snage, ne toliko za sebe koliko za njega, za ljubav koju su dijelili.
No, bolest je bila jača. Jednog prohladnog zimskog jutra, Josipa je zauvijek sklopila oči. Martin je ostao sam, sa srcem koje je bilo prepolovljeno, ali ispunjeno ljubavlju koja nikada nije prestala.
Njihova priča postala je legenda u selu. Ljudi bi često viđali Martina kako sjedi na obali, gledajući u daljinu, kao da razgovara s Josipom. Govorio je da je osjeća u povjetarcu, u mirisu mora, u šumu valova.
I premda su ih rastavile životne okolnosti, njihova ljubav živjela je dalje, nadahnjujući sve koji su čuli njihovu priču da vole iskreno, nesebično i bez straha od sutra.
Primjedbe
Objavi komentar