Evo jedne kratke priče o tihoj smrti zaljubljenih Tine i Ivana:
---
U malom primorskom gradu, gdje se miris soli miješao s mirisom borova, živjeli su Tina i Ivan. Od djetinjstva su bili nerazdvojni – prvo kao prijatelji, a kasnije kao ljubavnici. Ljubav između njih bila je tiha, nenametljiva, ali duboka poput mora koje ih je svakodnevno okruživalo.
Ljetne večeri provodili su na starom molu. Tina bi skupljala školjke, a Ivan bi joj pričao priče o svjetioniku na kraju zaljeva, tvrdeći da ga je izgradila ljubav dvojice mornara koji su tražili put kući. Bio je to njihov svijet, njihov maleni svemir u kojemu su svi problemi nestajali.
No, život rijetko dopušta da sreća ostane netaknuta. Ivan je dobio posao u velikom gradu, daleko od njihovog mjesta. Tina je bila ponosna na njega, ali njezino srce je već tada osjetilo prazninu koja će tek doći. Obećali su jedno drugome da će se njihova ljubav održati, da će pisma i povratci nadoknaditi udaljenost.
Na početku su se trudili. Ivan bi pisao duga pisma, a Tina bi ih s pažnjom čitala pod svjetlom lampe. Svako pismo bilo je poput komadića njega, ali s vremenom su riječi postajale kraće, manje iskrene. Njegovi pozivi postajali su rjeđi, ispunjeni praznim obećanjima o povratku koji nikako nije dolazio.
Tina je nastavila dolaziti na mol, sada sama. More je odražavalo njezine suze, tiho šapćući tajne koje je već znala, ali se bojala priznati. Ivan je pronašao svijet u kojem nje više nije bilo mjesta.
Jednog dana stiglo je posljednje pismo. Napisao je da je sreo nekoga drugog, nekoga tko je bliži njegovim snovima i njegovom novom životu. Tina nije zaplakala, već je tiho spustila pismo u more, gledajući kako ga valovi odnose.
Te večeri svijet Tine i Ivana nestao je u tišini, bez velike drame, bez vikanja, bez suza koje bi izdale tugu. Njihova ljubav umrla je poput ljetnog dana, kada sunce polako zaranja u more – tiho, nenametljivo, ali neopozivo.
Godinama kasnije, Tina je nastavila živjeti u svom malom gradu, naizgled mirno. Ponekad bi se prolaznici zaustavili i pitali se što to ona traži na starom molu, gdje je provodila sate gledajući u more. Ali istina je bila jednostavna – tražila je ono što je more jednom odnijelo, nadajući se da će ga možda jednoga dana vratiti.
Primjedbe
Objavi komentar